Q&A: Kako se nositi s tim što se ne slažemo s partnerovim načinom odgoja
Q&A: Eva odgovara serija je postova u kojima odgovaram na pitanja koja ste mi postavili preko Instagrama, a za koja vjerujem da mogu biti od pomoći i drugima. Ako imate svoje pitanje na koje biste voljeli dobiti odgovor, možete ga poslati i na evairadost@gmail.com, odgovaram na njih kad i koliko mogu! 🤗
Otvaramo ovu rundu odgovora s kompleksnim temama… 😄
A ovo je svakako jedna takva. Odnosi su kompleksni, pogotovo partnerski, i pogotovo izazovno može biti nošenje s neslaganjem oko velikih stvari, kao što je odgoj djece.
Napominjem ovo odmah na početku kao način normaliziranja i priznavanja težine koja je prisutna u ovakvim situacijama. Da postoji neko lako rješenje, sasvim sam sigurna da bi osoba u ovoj situaciji već došla do njega.
Pa sad kad smo “riješili” to da nema lakih rješenja, da vidimo što možda JE moguće…
Dvije mi stvari padaju na pamet da mogu pomoći u ovome:
✨ znatiželja
✨ fokus na zajedničke vrijednosti
Kad kažem znatiželja, mislim na iskreno, otvoreno zanimanje za perspektivu druge osobe - bez osuđivanja unaprijed, bez slušanja samo kako bismo mogli odgovoriti svojim argumentima, bez uvjeravanja zašto je “naš” način zaista bolji. I svjesna sam da je to jako teško, pogotovo kad je riječ o ovakvim temama iza kojih je vjerojatno već dosta sati rasprava ili niz neželjenih/teških iskustava u partnerskom odnosu. Teško je onda ući u nove razgovore, novi kontakt sa svježom znatiželjom, stavljajući osuđivanje sa strane, znam.
Teško, ali ne i nemoguće. Što kad bi si rekla da samo isprobavaš nešto novo, isprobavaš prepoznati svoje osuđivanje ili želju za uvjeravanjem kad se pojavi (a skoro sigurno će se pojaviti), i reći tom osuđivanju ili želji za uvjeravanjem u sebi “hej, vidim te, kužim te, znam zašto si tu, imaš pravo biti tu, ali ajde sad samo malo sjedi sa strane da isprobamo nešto novo”?
Što kad bi si dopustila da osuđivanje ili želja za uvjeravanjem budu prisutni sa strane, ali da ne vode razgovor, nisu za volanom, nego volanom upravlja znatiželja i otvorenost, i želja za istinskim kontaktom s osobom koju si odabrala kao partnera i oca svoje djece?
I ako je prva reakcija na ovo “Ali zašto JA moram stalno biti ta koja se trudi biti otvorena i znatiželjna?!” (pogotovo ako si ti ta koja se stalno trudi i oko svega ostalog, možda i istražuješ stvari oko odgoja, osobnog razvoja, itd., što je dinamika koju nažalost često vidim) - razumijem. I zaista, u neku ruku nije “fer”. Ali činjenica je da na svoje ponašanje možeš utjecati, na partnerovo ne možeš direktno. I zato se vraćamo na to što JE pod našom kontrolom/utjecajem.
Tako možda možeš sa znatiželjom istražiti…
Kako partner vidi funkciju odgoja i roditelja?
Što bi on htio za svoju djecu?
Kakvo je bilo njegovo odrastanje?
Zašto se njemu njegov način odgoja čini dobar?
Čega je njega strah kod tvog načina odgoja?
I ono što je posebno važno - razgovarati o ovakvim temama izvan trenutaka sukoba, izvan trenutaka kad je posebno aktivirano to oko čega se ne slažete. Možete unaprijed dogovoriti neki termin za ovakve razgovore ili možete pokrenuti ovakve teme kad ste oboje mirni, važno je samo da se ne trudite ovakve stvari rješavati u žaru trenutka.
A onda dolazimo i do zajedničkih vrijednosti.
Što je to oko čega se slažete kao partneri?
Što je to oko čega se slažete u odgoju?
Što vam je zaista najvažnije kao roditeljima?
Čak i ako na površini vaši pristupi izgledaju drugačije, ja vjerujem da se u podlozi mogu naći neke zajedničke vrijednosti.
Što bi se moglo dogoditi da se fokusirate na njih, da vidite kako možete njih više izvući na površinu, i možda biti kreativni oko toga kako te vrijednosti u praksi živjeti na način koji je prihvatljiv oboma?
Ja nekako vjerujem da nitko svojoj djeci ne želi *loše*, da nitko (ili ok, za jako mali broj ljudi to možda ne vrijedi) ne radi neke potencijalno štetne stvari namjerno jer eto može.
Nego roditelji generalno rade stvari koje im se čine dobre za njihovu djecu, i/ili dobre za cijelu obitelj/društvo. Ili rade stvari onako kako najbolje znaju i mogu, jer ne znaju i ne mogu drugačije, bar ne u tom trenu.
Većinom bismo htjeli da su nam djeca sposobna, uspješna, sretna, da doprinose svijetu, žive živote ispunjene lijepim i važnim i dobrim, zar ne?
A onda potencijalno dolazi do razilaženja oko toga koji je put “pravi” da bi se to postiglo, i nije teško doći do situacije u kojoj kao da smo u ratu s partnerom oko toga, kao da smo neprijatelji jedno drugome.
Do promjene možda dođe kad se fokusiramo na to da situacija ne mora biti “ja vs moj partner” nego “moj partner i ja zajedno vs izazovi u odgoju”.
Kako se možete osjećati da ste dio istog tima?
Kako možeš to otvoreno iskomunicirati kao želju, koliko god to bilo teško i ranjivo?
Što kad bi to postavila kao cilj, a ne nužno promjenu partnerovog načina odgoja direktno?
To ne znači da trebaš skroz odustati od onog što se tebi čini važno u odgoju, nipošto. To samo znači da možda ova promjena fokusa otvori neku novu perspektivu i stvori prostor za neke nove stvari koje su dugoročno dobre i za odnos i za odgoj.
I na kraju, sve ovo dosta ovisi o tome što je to točno s čim se ne slažemo u odgoju, o koliko se velikim i (osobno) značajnim razlikama radi. Npr. meni osobno bi bilo neprihvatljivo da sam u partnerskom odnosu s nekim tko smatra “lupanje po guzi” prihvatljivom odgojnom metodom, ili tko se jako zalaže za metodu isplakivanja kad je riječ o spavanju djece. To su neke stvari gdje mi ne bi bilo ok da partner radi po svom, a ja radim po svom, pa eto, mi se ne slažemo. I tu bih se trudila pristupiti sa znatiželjom ako mi je cilj ostati u tom odnosu, ali bih povukla jasnu granicu oko samih ponašanja partnera i svim snagama tražila neke promjene u odnosu što je prije moguće.
Puno bi se toga još moglo reći o ovome s raznih strana, ali negdje moram stati, a za dodatne razgovore uvijek mi se možete javiti u inbox. 🤗
